Zašto ne (?) traga za otjelovljenjem i definiranjem današnjeg (beznadežnog, izoliranog, uplašenog, prekomjerno-identificiranog) tijela pojedinca i afektivnim prostorom njegovanja između (najmanje) dvoje, kao prakse koja se nadalje može razvijati sa kolektivom (publikom). U takvom okviru autori posebno istražuju tehniku unisonosti odnosno “istosti” kao izvođačkog sredstva plesa i kao kulturno-umjetničke prakse koji sa sobom nosi važan povijesni okvir primjene: od višenamenske estetsko-poetične primjene u umjetničkim radovima različitih epoha povijesti razvoja plesa (u 20.st.) do ciljanog ideološkog i tehnološkog oruđa za oblikovanje društvenog tijela različitih društvenih poredaka (komunizam, fašizam, kapitalizam itd). Cilj istraživanja unisonosti u koreografskom smislu jest proučiti prostor za kreiranje kvarova (glitch) kroz koje će se artikulirati različitosti na afektivnom, kognitivnom, fizičkom nivou i time, u fizičkom smislu, artikulirati višebrojna identitetska presvlačenja kao prostori, a time i kao osnova za političko, angažirano i kritičko udruživanje i suživot danas.