Pustinja je kao i okean, gde se nikad ništa ne
menja. Da li postajemo beskrajni okean koji
se ne pokreće, ne diše, čije srce ne kuca,
okean bez života koji otiče kao zrna peska iz
sata v r e m e n a . Kao što nas ima, može i da nas
nema, HA. Ostajemo kao privid na horizontu
umornih putnika.