ZLATNE SESTRE
Usled prirodnih nepogoda i ljutnje Bogova tonuli su gradovi. Gutala in je
zemlja i gutalo in je more. Potonuo je i, nedaleko og Kozjeg ostrva, jedan grad nadaleko cuven po vestim zlatarima. Prosle su godine. Vekovi. Grad je sasvim nestao pod peskom, neznim algama
i skolikama koie su nanele snazne i promenljive struje, u dolini podmorskit planinskih venaca. Ostali su samo da vire vrhovi utvrda i hramova od koiih su nastale ostre hridi. U trenucima neznosti i odmora, oko hridi su se igrale i vodile ljubav nasmejane ajkule, sve dok se jednog jutra, u samo svitanje, na njih nije oslonila potonula
lada. Ljutite ajkule i jos neke druge nemani koje su imale prema hridima i dolin poklonicki odnos, prozdrale su sve utopljenike. Jer za morska cudovista to je bili dolina ljubavi ciju je harmoniju narusila nepozvana lada. Samo u kabini lade ostali su zauvek zarobljeni kapetan Not i tri sestre Kimo, Kimodoka i Kimotoja kojima je kapetan Not pred potonuce otkrivao tajne vetrova znakove predskazanja, mehaniku kompasa i ljubavi koja je narocita u svitanje. Ladu je pratila miada ženka delfina Željna ljubavi. Svaka je devojka Zelela da ima srce tog moreplovca. I svaka od njih, na tamnom du mora, nije zelela da ima srce moreplovca koji je predano nastavio da zapisuje na mokrim stranicama dnevnika dogadaje iz stenjene kabine /homo-akvarijumal, ciju su spoljasnjost i unutrasnjost oblozili zlatom duhovi i nestalog grada nocu, dok su kapetan Not, Kimo, Kimodoka i Kimotoja spavali
kako bi lada izdrzala udare grabljivih morskih cudovista. Prolazile su godine. Vekovi. Tu, pod morem, ajkule i druge nemani čuvale su 
strazu prenoseci pokolenjima zavet o osveti, jer ostali su neprozdrani kapetan i neodlucne sestre. Ni jedna sestra nije bila zla a oci su im, kao i kapetanu Notu, d joda postale stakleno ljubicaste a so je nagrizla vid. Posto nisu mogli videti a poznato je da se pod vodom ne moze govoriti, izmislili su jezik podvodnih valova, gurajuci vodu razlicitim smerovima i razlicitom snagom. Tako je jedan mali pokret prstor mogao znaciti «dodi», brzo mahanje sakama «zapitanost» ili lagano podizanje
glave na gore «ceznju». Naravno, u toj dolini ljubavi, u kojoj nisu mogli da sue svoje plavo-zelent kose, mogli su da koriste samo govor ljubavi. Zato nisu mogli biti ni zedni ni gladni, niti su ista znali o vremenu koje je proticalo iznad njih. Zaboravili su da si davno potonuli.
Ipak, jedne noci kapetan Not nije zaspao. Duhovi iz nestalog grada su š šapnuli da mora da odabere jednu od njih tri a zatim ce On i Ona biti uvedeni grad kao njihovo bozanstvo nakon cega ce grad, po starom prorocanstvu, izroniti na obalu kao val svetlosti.
Resio je, Kapetan Not, da im sledeceg jutra ponudi srce. Ona koja pruzi ruku bice negova a on njen. Za svo to dugo vreme on je dobro znao da su Kimo, Kimodoka i Kimotoja volele jedna drug i da ce dve koje ostanu bez njegovog srca istog casa umreti. Razumeo ih je, ali Zeleo je i spas, a i dopala mu se zamisljena sika grada koji kleci prechjim i uzvikuje njegovo ime s divijenjem. I svitalo je. Iznad vode kricali su gladni galebovi, a visoko iznad njih avion brz od zvuka ostavio je za sobom magleni trag. Ana du mora kapetan Not je ispruzio ruke sestrama, u sakama je pulsiralo njegovo veliko zlatno srce do kojeg je dopirala blaga sunceva svetlost.Sestre su se skamenile i nemo plakale. Ni jedna nije smela da ga uzme, svaka je zelela da uzme i nije ¿lela da uzme zlatno srce. Mudro more je pomirena uzimalo u sebe vrelinu i bol njihovih suza. I sve je na ladi prestajalo da bude zlatno. Srce je bivalo sve crvenije. Zlato se odvajalo u tankimlisticima. Bilo je sasvim
ocigledno da ce srce otici kroz onu malu pukotinu. I otislo je. Kimo, Kimodoka, Kimotoja su ga pratile i ni jedna se nije mogla pomeriti. Galebovi su kricali, ajkule, nemani zbunjeni brzinom dogadaja videli su kako nailazi Zenka mladog delfin željna ljubavi i kako jos brze nestaje sa srcem u zdrelu. I jos, kapetan Not se pretvorio sav u zlato. Lada se raspala uz veliki prasak u nemirnu prasinu koja se utopila u pesak, školjke i nezne alge iznad nestalog grada. Nemani su pojele sestre. A zlatni Not je ostao sasvim sam medu ostrim hridima, u dolini ljubavi, razocaranog Ica uperenog na gore, u cenji za lepim sestrama. Jer grad nije želeo bozanstvo koje nema srce.