Moje tijelo nije u mojem vlasništvu. Svoje tijelo koristim, hranim, kroz njega doživljavam svijet. Moje tijelo mi u svakom smislu omogućuje percepciju okoline. Kada ne bih bila utjelovljena, ne bi mi bilo moguće čitati svijet oko sebe – to nešto oko mene bi bila amorfna masa nečeg što ne bi bilo moguće niti detektirati niti definirati. Moje tijelo je stoga nužan preduvjet za definiciju svijeta. Pa ipak, koliko god utjelovljenje bilo ključno za moju egzistenciju – moje tijelo nije u mojem vlasništvu. Ono je pod stalnom navigacijom i opresijom protokola, arhitekture, prostornih struktura, drugih tijela, obrazovanja, socijalnih kodova, fizičkog, ekonomskog i emocionalnog preživljavanja, boli; s vremena na vrijeme, moje tijelo je pod opresijom i samoga sebe.
Ako tijelo nije u mojem vlasništvu to znači da ga dijelim s nekim drugim instancama, da neke druge instance polažu i egzekutiraju pravo da ga koriste; da ga usmjeravaju, da ga kontroliraju te da ga strukturiraju u područje odgovornosti.
Ova fantazija razmišlja o tezi u kojoj je izvedbeni koreografski rad moguće mjesto ponovnog uspostavljanja primarnog vlasništva nad tijelom. Mjesto gdje u privremenom vremensko-prostornom okviru tijelo ponovno može biti u potpunosti pripadajuće vlastito. Te u kojem može uspostaviti susret s drugim tijelima koja su također privremeno vlastita, kako bismo (iako još uvijek opterećeni socijalnim kodovima) eventualno uspjeli uspostaviti neku drugu vrstu transfera jedni prema drugima, neku drugu vrstu humanističke pretpostavke, stvarajući neko drugo zajedničko polje od onoga koje je represivno upisano u svijet oko nas.“
Marjana Krajač