Ferlinov prvi samostalni performans odvija se kao niz antiakcija kojima dovodi svoje tijelo i um do samih granica. Uz pomoć minimalnih, a opet snažnih gesti, kao što je otvaranje usta na nostalgične pjesme trljanje mikrofona o prsa dok mu koža ne pocrveni, Ferlinova prisutnost kreće se između jasne vidljivosti i djelomičnog skrivanja. Njegove koreografske odluke, uključujući ponavljajući obrazac hodanja i suzdržane geste, opiru se konvencionalnoj kategorizaciji plesa, istražujući intenzivnu usredotočenost na tjelesnu prisutnost i emocionalnu neposrednost. Scenografija stvara sirovu, introspektivnu atmosferu koja naglašava teme intime, izolacije i ranjivosti kroz suzdržane trenutke tjelesne autofiksacije.