Naranče nisu je plesna izvedba kojom se propituju teme samootkrića, queera unutar društva ispunjenog granicama. Nadahnuta romanom Naranče nisu jedino voće Jeanette Winterson i Les Guérillères Monique Wittig, ovaj performans gradi kontemplativna prostor gdje se isprepliću stvarnost i mašta. Nijansirani pokreti plesačice odraz su težnje za pripadanjem u fluidnom, paralelnom svijetu, pozivajući na introspekciju i prihvaćajući nelinearne identitete. U ključnoj sceni plesačica tiho imenuje ženske likove, u nježnom obredu koji se vraća ženstvenosti i podriva konvenciju. Naranče nisu promišljanje je o identitetu, autonomiji i tihom otporu.