Dva dnevnika Nele Antonović (rođ. Radovanović) 1 , nastala u periodu od sredine šezdesetih do
početka osamdesetih godina (1965-1983), otvaraju specifičan pogled na istoriju modernog i
savremenog plesa u Srbiji. Dve tvrdo koričene sveske koje na prvi pogled deluju kao lični
spomenari, zapravo funkcionišu kao kompleksni arhivski sklopovi u kojima se prepliću lično i
kolektivno, efemerno i dokumentarno, institucionalno i vaninstitucionalno. U tom smislu,
dnevnici Nele Antonović ne mogu se jednostavno odrediti ni kao privatni zapisi, niti kao
standardizovana arhivska građa. Iako su materijalno ograničeni na dve sveske koje bi u
institucionalnom arhivu bile katalogizovane kao arhivske jedinice, njihova unutrašnja struktura
ukazuje na drugačiju logiku arhiviranja: svaki unos funkcioniše kao autonomna arhivska
jedinica, ali istovremeno i kao fragment šire, otvorene i nedovršene arhivske celine. Ovakva
„arhivska fragmentarnost“ ne predstavlja manjak ili nedostatak sistema, već produkt specifičnih
istorijskih okolnosti u kojima ples, uprkos svojoj vitalnosti, nikada nije bio u potpunosti
institucionalizovan niti adekvatno sistematizovan kao kulturna praksa.
Dnevnici obuhvataju gotovo dve decenije rada Nele Antonović u okviru trupe „Savremeni
beogradski balet” pod rukovodstvom koreografkinje Smiljane Mandukić, kao i širi kontekst
razvoja modernog plesa u Beogradu i Jugoslaviji. U njima se nalaze raznorodni materijali:
novinski isečci, programske knjižice, fotografije sa proba i nastupa, rukopisne beleške, crteži,
legitimacije, pa čak i predmeti poput tekstilnih traka i ulaznica. Ova heterogenost materijala ne
samo da dokumentuje umetnički rad, već ukazuje i na načine na koje je ples bio upisan u tokove
šireg sistema kulturne proizvodnje, u kojem su amaterska društva, omladinske organizacije,
televizijske produkcije, obrazovne institucije i političke strukture igrale značajnu ulogu.